fbpx

Anita Moorjani: Pronalazak vlastitog puta

 

Svijet je šaroliko i prekrasno mjesto. Naš planet nastanjen je uistinu prekrasnim ljudima, različitih kultura, rasa, vjera, izgleda, ambicija, talenata, životnih priča. Svatko od nas raste iz svojih korijena koje je primio od onih koji su bile bitne persone na početku njihovog životnog puta. Iako nas naše različitosti čine prekrasnima (kada dozvolimo i otvorimo oči da upravo tako promatramo svijet oko sebe), nažalost svi ti elementi uvelike mogu oštetiti čovjeka na njegovom samom početku. Oblikovani našim počecima, nerijetko promatramo stvari izvana prema unutra, umjesto da ih promatramo iznutra prema van. Dubokim poniranjem u sebe, čovjeku su ponekad potrebna desetljeća kako bi došao do onih životnih odgovora kojim će sebi omogućiti istinsko življenje.

Anita Moorjani: Pronalazak vlastitog puta

Nekima pak, kao što je Anita Moorjani bilo je potrebno iskustvo blisko smrti. Prije nego se približila pragu koji je predstavljao tanku granicu između života i smrti, Anita je vjerovala da je samo vanjski svijet stvaran i da mora djelovati unutar njegovih granica. Upravo je time vanjskom svijetu dala svoju moć i vanjski događaji mogli su ju kontrolirati. Kontrolirali su njezina raspoloženja, razmišljanja i njezino ponašanje.

Sada zastanimo na trenutak i dozovimo u svoje misli svaku onu situaciju u kojoj smo i sami dozvoljavali da vanjski svijet diktira, usmjerava i nama manipulira. Koliko puta umuknemo, zanijemimo, samo zato što su tako naučili oni koji su također naučeni od svojih roditelja, skrbnika, učitelja, kulture, religije, nacije? Koliko puta smo time dozvoljavali biti žrtve tamo nečijeg sustava, jer smo strahu omogućili da se nastani u velikom dijelu naše osobnosti?

U svojoj prvoj knjizi “Ponovno rođena” Anita upravo govori o takvom modelu ponašanja u kojem je bila žrtva okolnosti, a ne kreator vlastitog života. Njezini prijašnji strahovi bili su prijetnja za njezinu sigurnost.

Čitajući retke trinaestog poglavlja njezine knjige, nisam mogla, a ne zapitati se koliko sam i sama strahu dala moć da se nadvije nada mnom i time spriječi sve ono što sam bez njega mogla učiniti. Koliko puta sam i sama zanijemila pred nečim ili nekim, smatrajući ga većim od sebe. Time ne shvaćajući ono o čemu Anita tako lijepo govori u knjizi prenoseći nam poruku da smo svi jedno, da smo svi ljubav i da smo tako veličanstveni.

Iskustvom blizine smrti Anita se počela promatrati kao božansko biće koje je cjeloviti dio veće Cjeline. Drugim riječima, sve u cijelom Univerzumu, sve što je postojalo i što će ikada postojati je međusobno povezano. Shvatila je da se svi izražavamo iz vlastite perspektive, jer je svatko od nas u središtu te kozmičke mreže. Nakon što je prošla kroz nevjerojatno iskustvo blizine smrti počela je preispitivati koje su to stvari za koje svi pretpostavljamo da su istina, a zapravo su samo društveno određena uvjerenja.

Ono što se mene posebno dojmilo je njezino shvaćanje uloge žena u društvu. Odgojena je da vjeruje kako žena mora biti potčinjena, ne pretjerano samopouzdana ili snažna. Bez obzira što se ovdje radi o ženi koja je rođena u Singapuru u indijskoj obitelji, vjerujem da će se u njezinom odgoju pronaći mnoge žene u našoj kulturi. Iako smo zakoračili u 21. stoljeće, još uvijek se ne možemo odmaknuti od onih društvenih uvjetovanosti koje nikako ne donose korist kako ženama, tako ni društvu uopće. Još uvijek se od žena očekuje da tako vješto žonglira između domaćinstva, supružništva i majčinstva. Ako ne uspijemo u jednoj od tih uloga, onda mora da nismo dovoljno dobre.

Tako se osjećala i Anita. Prije oboljenja od karcinoma život je provela u osuđivanju same sebe, mučeći se jer nije ispunila sva silna očekivanja društva i kulture u kojoj je živjela. Time je u njoj rastao osjećaj da nije dovoljno dobra, dovoljno kvalitetna. Vjerovala je da nije dovoljno duhovna i da se treba vraški potruditi na tom području. No, nakon što ju je blizina smrti prosvijetlila, shvatila je da pravu radost i sreću može pronaći jedino tako da voli sebe, slijedi svoje srce i radi ono što ju veseli.

Usudimo li se i mi činiti isto? Usudimo li se povezati s onim što uistinu jesmo i zbog čega smo u konačnici i došli na ovaj svijet?

Usudimo se, za početak vježbati i raditi na tome. Usudimo se odgovore tražiti unutar, a ne izvan sebe. Usudimo se vjerovati svojem unutarnjem vodstvu. Pokušat će nas mnogi, vođeni svojim gledanjem izvana prema unutra, svjesno ili nesvjesno – sabotirati, čak nam snažno sugerirati kako put kojim hodimo nije ispravan. Malenim, ali sigurnim koracima hodimo prema svojoj sreći, prema voljenju sebe. Koliko god prvi koraci bili teški, koliko god puta se i poskliznuli te završili na dnu, čvrsto se držite za onaj bitni unutarnji glas koji će, makar šapatom (a kasnije kada mu dozvolite postajati sve glasniji) reći vam da vaša sreća znači sreću cijelog Univerzuma , da voljenje sebe znači da će vas i drugi voljeti i da ako ste u miru, sve oko vas bit će mirno.

Pronađite vlastiti put, jer to je poziv svakoga od nas. ■

 

 

Piše: Tajana Ćosić