fbpx

Nauka dokazala: Realnost je iluzija (Video)

Kada govorimo o kvantnoj fizici, zapravo govorimo o kvantnoj mehanici. Ono što nas kvantna mehanika uči jeste to da promatrač nekog eksperimenta određuje ponašanje cjelokupnog sistema i svojim prisustvom utiče na ishod eksperimenta. Iako nije poznato šta je zapravo svijest niti koji je njen izvor ipak se može zaključiti da postoji određeno ponašanje kvantne mehanike kada na nju utiče upravo svijest. U nastavku slijedi nekoliko eksperimenata u kojemu se ogleda efekat svijesti na konačan ishod.

 

Schrödingerova mačka

Schrödingerova mačka je misaoni eksperiment koji ponekad opisujemo kao paradoks. Djeluje u naizgled paradoksalnom kognitivnom eksperimentu u kvantnoj mehanici. Ispitivanje je razradio austrijski fizičar Erwin Schrödinger. Ovim eksperimentom Schrödinger pokušava ilustrovati nedorečenost rane interpretacije kvantne mehanike pri prelasku iz subatomskih u makroskopski sistem. Scenarij prikazuje mačku koja može biti i živa i mrtva, u zavisnosti od prijašnjeg slučajnog događaja.

Princip se svodi na mačku koja je u zatvorenoj kutiji. Takođe se u istoj kutiji nalazi radioaktivna atomska jezgra i posuda otrovnog plina. Mačka na uređaj ne može uticati. Ispitivanje je spremno nakon što je dosegnuto 50% mogućnosti da se atomska jezgra raspadne. Ako se jezgra raspadne, odbacit će dio koji će aktivirati uređaj, a to otvara posudu sa plinom, tako da plin ubije mačku. Ako se jezgra ne raspadne, mačka preživi.

Gledano sa aspekta kvantne mehanike neprimijećeni dio čestice predstavlja superpoziciju (koegzistenciju) “raspadnutog” i “neraspadnutog djela jezgre.”

Kada promatrač otvara posudu, vidi samo “raspadnutu jezgru / mrtvu mačku” ili “neraspadnutu jezgru / živu mačku”. Pitanje je: kada sistem prestaje postojati kao mješavina dva stanja i postaje jedno ili drugo? Kad netko pogleda u kutiju, vidi mačku, ili živu ili mrtvu, nikako i živu i mrtvu. Ovo zapravo postavlja pitanje kada zapravo okončava kvantna superpozicija, te kada ona zaista kolabira u jednu ili drugu mogućnost?

 

Načelo neodređenosti

U kvantnoj mehanici, Heisenbergovo načelo neodređenosti govori kako je načelno nemoguće istovremeno odrediti tačan položaj i brzinu neke čestice. Princip neodređenosti po prvi put je predstavljen 1927. godine od stane njemačkog fizičara Warnera Heisenberga. Taj zakon kaže da je načelno nemoguće odrediti tačan položaj i brzinu neke čestice. Što smo točniji u mjerenju brzine neke čestice to ćemo teže odrediti njezin položaj. Valjanost kvantnih zakona koji vrijede kod sitnih čestica obično ne vrijede u našem svijetu velikih makroskopskih objekata.

To pokazuju i posljednja istraživanja profesora Schwaba iz Amerike. Kvantni efekti demonstrirani su ne samo na elektronima i fulerenima već i na nešto opipljivijima i većim objektima, sitnim aluminijskim trakicama.Traka je bila fiksirana s obje strane a njezino središte je visjelo tako da je moglo vibrirati pod vanjskim utjecajem, dok je u blizini bio smješten uređaj koji je mogao vrlo precizno izmjeriti položaj trake. Istraživači su na kraju došli do dva vrlo zanimljiva otkrića.

Ono što se prvo ustanovilo bilo je to da je bilo kakav pokušaj mjerenja položaja trake ili promatranja utjecao na samu traku. Nakon svakog mjerenja položaj trake se promijenio. Generalno govoreći mjerenjem se mogao vrlo precizno odrediti položaj trake, ali prema Heisenbergovom principu traka je promijenila brzinu i zbog toga je promijenila svoj budući položaj. Drugo, dogodilo se nešto posve neočekivano. Prilikom mjerenja došlo je do hlađenja trake. Dakle moguće je da promatrač promijeni fizička svojstva objekta upravo svojom prisutnošću.

 

Difrakcija elektrona (Eksperiment s duplim prorezom)

Ovaj eksperiment slovi za jedan od najnevjerovatnijih eksperimentata u historiji nauke.

Eksperiment se izvodi tako što se prema fotosenzitivnom zastoru ispaljuje snop elektrona kroz prepreku na kojoj se nalaze dva paralelna proreza.
Za očekivati je da se na zastoru pojave dva paralelna otiska izazvana udarima elektrona. Ono što nije za očekivati, a upravo se to dešava, jeste da se pojave interferentne pruge.

Takav uzorak se pojavljuje iz razloga što se elektroni u trenutku prolaska kroz proreze prestaju ponašati kao čestice i preuzimaju ponašanje karakteristično za val. Baš kao fotoni (čestice svjetlosti) koji se ponašaju kao val. Takvi valovi međusobno djeluju u prostoru poništavajući ili prepelirajući jedan drugoga, te na taj način ostavljajući karakteristične paralelne tragove na zastoru, na mjestima gdje su se valovi međusobno pojačavali, te tamne tragove (ili tačnije nedostatak tragova) na mjestima gdje su se valovi međusobno poništavali.

Rezultati ovog eksperimenta stavljeni su na test kroz određene modifikacije u samom eksperimentu. Te modifikacije su se svodile na to da su elektroni u novom pokušaju ispaljivani pojedinačno kroz procjepe. To nije ni malo promjenilo ishod pokusa. Na zastoru se i dalje pojavljuje otisak karakterističan za val. To je istraživače dovelo do zaključka da se i jedan pojedinačni elektron može ponašati kao val, što dokazuje da jedan elektron može istovremeno proći kroz oba proreza na prepreci.

Dodamo li posmatrača u ovu ovu priču, stvari postaju još nevjerovatnije. Kada su istraživači, zbunjeni prethodnim rezultatima, pokušali su da izmjere i utvrde tačno ponašanje elektrona u momentu prolaska kroz prorez. Tačnije, željeli su ‘uloviti’ elektron u momentu prolaska kroz oba proreza istovremeno, vjerujući da takvo nešto nije moguće.

To je dovelo do potpuno drugačijih rezultata eksperimenta. Postavljanjem instrumenata s namjerom da “snime” kroz koji od dva proreza će elektron da prođe (ili će zaista proći kroz oba proreza istovremeno – što i jeste slučaj), elektron je usvojio novo ponašanje. Ponovo se ponaša kao čestica što na zastoru ostavlja otisak karakterističan za takvo ponašanje.

Kroz ponavljanje ovog eksperimenta i kroz izvođenje raznih varijacija ovog eksperimenta došlo se do zaključka da elektron mijenja svoje ponašanje u prisustvu posmatrača.
Ukratko, posmatrač utiče na ponašanje elektrona.

Ovakvo čudno ponašanje uočeno je u mnogim drugim eksperimentima pored navedenih. Upravo zbog toga, postali su zanimljiva tema za širu javnost, ne samo za naučne krugove. To je dovelo do sve češćeg izvođenja sličnih pokusa.

Ono što se iz njih može jasno zaključiti jeste da se prisustvo svijesti, tj. prisustvo posmatrača utječe na ponašanje materije.  S valjanim su razlogom C. G. Jung i W. Pauli  govorili kako zakone fizike i svijest moramo posmatrati kao jednu cjelinu i da međusobno zavise jedno od drugog. ■

 

Foto: pixabay.com
Video: youtube.com
Izvori: Wikipedia.com;

One thought on “Nauka dokazala: Realnost je iluzija (Video)

Comments are closed.