Univerzum je Hologram – Šta to znači za nas?

 

Godine 1982. dogodio se izvanredan događaj. Na Sveučilištu u Parizu istraživački tim kojeg je vodio fizičar Alain Aspect izvodio je ono što se može pokazati jednim od najvažnijih eksperimenata 20. stoljeća. Niste čuli o njemu u večernjim vijestima. Zapravo, osim ako imate naviku čitanja znanstvenih časopisa, vjerojatno niste ni čuli Aspectovo ime, iako postoje neki koji vjeruju da njegovo otkriće može promijeniti lice znanosti.

Aspect i njegov tim otkrili su da pod određenim okolnostima subatomske čestice poput elektrona mogu trenutačno međusobno komunicirati bez obzira na udaljenost koja ih razdvaja. Nije bitno jesu li udaljeni 10 stopa ili 10 milijardi milja.

Piše: Michael Talbot

Čini se da svaka čestica uvijek zna šta ona druga radi. Problem s ovim podvigom je taj da krši Einsteinov princip da niti jedna informacija ne može putovati brže od brzine svjetlosti.
Budući da putovanje brže od brzine svjetlosti podrazumijeva razbijanje vremenske barijere, ovaj nevjerovatni pronalazak izazvao je neke fizičare da pokušavaju pronaći detaljne načine kako objasniti ovo otkriće. A neke je nadahnula da nude još radikalnije teorije.

Fizičar Sveučilišta u Londonu David Bohm, na primjer, vjeruje kako Aspectovi nalazi upućuju na to da objektivna stvarnost ne postoji, da je, unatoč očitoj čvrstini, Svemir u biti fantazam, ogroman i iznimno detaljni hologram. (Univerzum je hologram)

Da bi shvatili zašto Bohm čini ovu zapanjujuću tvrdnju, najprije se mora razumjeti malo o hologramima. Hologram je trodimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera. Da bi se napravio hologram, objekt koji se fotografira najprije se “okupa” u svjetlu laserske zrake. Zatim se drugom laserskom zrakom odbija od reflektirajućeg svjetla prvog lasera, što rezultira stvaranjem interferentnog uzorka (područje gdje se dvije laserske zrake miješaju) snimljenog na filmu. Kada se film razvije, izgleda kao besmislen vrtlog svjetlih i tamnih crta. Ali čim se razvijeni film osvijetli drugim laserom, pojavljuje se trodimenzionalna slika izvornog objekta.

Trodimenzionalnost takvih slika nije jedina izvanredna karakteristika holograma. Ako hologram ruže izrežemo na pola, a zatim osvijetlimo laserskom, otkrili bismo da svaka od polovica sadrži cjelovitu sliku ruže. Doista, čak i ako su polovice ponovno podijeljene, svaki od isječka filma uvijek će sadržavati manju, ali netaknutu verziju izvorne slike. Za razliku od uobičajenih fotografija, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

Ta priroda holograma, “cjelina u svakom dijelu” pruža nam sasvim novi način razumijevanja organizacije i reda. Za većinu svoje prošlosti, zapadnjačka znanost trudila se dokazati pod vlastitom pristranošću, da je najbolji način za razumijevanje fizičkog fenomena, bilo da se radi o žabi ili atomu, da ga se secira na dijelove i proučava odvojeno svaki dio koji ga sačinjava.
Hologram nas uči da se neke stvari u svemiru ne mogu podvrgnuti ovom pristupu. Ako pokušamo razdvojiti nešto holografski izgrađeno, nećemo dobiti dijelove od kojih je napravljen, dobit ćemo samo manje cjeline.

Ovaj uvid sugerirao je Bohmu još jedan način razumijevanja Aspectova otkrića. Bohm smatra da razlog zašto subatomske čestice mogu ostati u kontaktu jedni s drugima, bez obzira na udaljenost koja ih razdvajaju, nije taj što šalju neku vrstu tajanstvenog signala naprijed-nazad, već zato što je njihova odvojenost iluzija.
On tvrdi da na nekoj dubljoj razini stvarnosti takve čestice nisu pojedinačni entiteti, već su zapravo ekstenzije istog temeljnog “nečeg”.

Kako bi omogućili ljudima da bolje vizualiziraju ono što on želi reći, Bohm nudi slijedeću ilustraciju. Zamislite akvarij koji sadrži ribu. Zamislite također da izravno ne možete vidjeti akvarij, a vaše znanje o njemu i ono što sadrži dolazi preko dvije televizijske kamere, jedne usmjerene na prednju stranu akvarijuma, a druga usmjerena na njegovu bočnu stranu.
Dok gledate na dva televizijska monitora, pretpostavljate da su ribe na svakom zaslonu zasebne cjeline. Uostalom, budući da su kamere postavljene pod različitim kutovima, svaka od slika bit će malo drugačija. Ali ako nastavite gledati dvije ribe, na kraju ćete postati svjesni da postoji određeni odnos između njih.
Kada se jedna okrene, druga također čini malo drugačije ali odgovarajuće okretanje; kad se jedna okrene naprijed, druga se uvijek vidi sa strane. Ako ne znate cijeli opseg situacije, možete zaključiti da ribe moraju trenutačno međusobno komunicirati, ali to očito nije slučaj.

Upravo se to , kaže Bohm, događa između subatomskih čestica u Aspectovom eksperimentu. Prema Bohmu, prividna brža-od-svjetlosti veza između subatomskih čestica zapravo nam govori da postoji dublja razina stvarnosti kojoj nismo privrženi, složenija dimenzija izvan naše, koja je analogna pomenutom primjeru akvarijuma. I, dodaje on, mi vidimo objekte poput subatomskih čestica kao međusobno odvojene, jer vidimo samo dio njihove stvarnosti. Takve čestice nisu zasebni “dijelovi”, nego aspekti dubljeg i temeljnijeg jedinstva koji su u konačnici holografski i nedjeljivi kao prethodno spomenuta ruža. A budući da se sve u fizičkoj stvarnosti sastoji od tih “eidolona”, sami svemir je samo projekcija, hologram.

Pored svoje fantomske prirode, takav bi svemir posjedovao i druge prilično zapanjujuće značajke. Ako je prividna razdvojenost subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na dubljoj razini stvarnosti sve stvari u svemiru beskrajno međusobno povezane. Elektroni u atomu ugljika u ljudskom mozgu povezani su sa subatomskim česticama koje obuhvaćaju svaki losos koji pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu koja svijetli na nebu.

U holografskom svemiru, čak i vrijeme i prostor više se ne mogu promatrati kao osnove. Budući da pojmovi poput lokacije gube značaj u svemiru u kojem ništa nije uistinu odvojeno od bilo čega drugog, vrijeme i trodimenzionalni prostor, poput slika ribe na televizijskim monitorima, također bi se trebali promatrati kao projekcije ovog dubljeg poretka. Na svojoj dubljoj razini stvarnost je svojevrsni superhologram u kojem istodobno postoje prošlost, sadašnjost i budućnost. To sugerira da bi, s obzirom na odgovarajuće alate, bilo moguće čak i jednog dana doći do superholografske razine stvarnosti i “iskopati” scene iz dugo zaboravljene prošlosti.

Šta još sadrži superhologram ostaje otvoreno pitanje. Rasprave radi, superhologram je matrica koja je rodila sve u našem svemiru, koji u najmanju ruku sadrži svaku subatomsku česticu koja je bila ili će biti – svaku konfiguraciju materije i energije koja je moguća, od snježnih pahulja do kvazara, od plavih kitova do gama zraka. Mora se promatrati kao neka vrsta kozmičkog skladišta “Svega što jeste”. Iako Bohm priznaje da nemamo načina da saznamo šta bi sve moglo biti skriveno u superhologramu, pokušava reći da nemamo opravdanog razloga da pretpostavimo da on ne sadrži više. Ili, kao što to kaže, možda je superolografska razina stvarnosti “samo stadij” iza kojega leži “beskrajanost daljnjeg razvoja”.

Bohm nije jedini istraživač koji je pronašao dokaze da je svemir hologram. Neovisno radeći na području istraživanja mozga, neurofiziolog sa Stanforda, Karl Pribram također se uvjerio u holografsku prirodu stvarnosti. Pribram je bio privučen holografskom modelu zagonetkom kako i gdje su sjećanja pohranjena u mozgu. Desetljećima su brojne studije pokazivale da, umjesto da budu ograničena na određeno mjesto, sjećanja su raspršena širom mozga.

U nizu značajnih eksperimenata dvadesetih godina prošlog stoljeća, neuro-znanstvenik Carl Lashley otkrio je da bez obzira na to koji dio mozga štakora uklanja, nije mogao iskorijeniti sjećanje na to kako izvršiti složene zadatke koje je naučio prije operacije. Jedini problem bio je da nitko nije uspio stvoriti mehanizam koji bi mogao objasniti tu čudnu, “cjelina u svakom dijelu”-prirodu pohrane sjećanja. Tada je 1960. godine Pribram upoznao koncept holografije i shvatio da je pronašao objašnjenje koje su znanstvenici tražili. Pribram vjeruje da sjećanja nisu kodirana u neuronima ili malim skupinama neurona, već u uzorcima impulsa živaca koji se ukrštaju cijelim mozgom na isti način na koji se uzorci smetnji laserskog svjetla križaju cijelom površinom dijela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim riječima, Pribram vjeruje da je mozak samo hologram.

Pribramova teorija također objašnjava kako ljudski mozak može pohraniti toliko mnogo sjećanja u tako malom prostoru. Procjenjuje se da ljudski mozak ima sposobnost zapamtiti otprilike 10 milijardi bita informacija tokom prosječnog ljudskog života (ili otprilike istu količinu informacija sadržanih u pet kompleta Encyclopaedia Britannica). Isto tako, otkriveno je da hologrami, osim svojih drugih mogućnosti, posjeduju zapanjujuću sposobnost pohrane podataka – jednostavno mijenjanjem ugla kod kojeg dva lasera udaraju fotografski film, moguće je snimiti mnogo različitih slika na istu površinu. Pokazalo se da jedan kubni centimetar filma može sadržavati čak 10 milijardi bita informacija.
Naša nevjerojatna sposobnost da brzo pristupimo svim potrebnim podacima iz ogromne pohrane naših sjećanja postaje razumljivijom pod pretpostavkom da mozak funkcionira prema holografskim načelima.

Ako vas prijatelj pita da mu kažete šta vam pada na pamet kad kaže riječ “zebra”, ne morate pretraživati kroz neku gigantsku i cerebralnu abecedu datoteka kako biste došli do odgovora. Umjesto toga, asocijacije poput “prugastog”, “konjolikog” i “životinjski stanovnik Afrike”, sve se odmah pojavi u vašoj glavi. Doista, jedna od najnevjerojatnijih stvari o procesu ljudskog razmišljanja jest da se svaki dio informacije naizgled odmah međusobno veže sa svakim drugim dijelom informacije – drugom značajkom koja je urođena hologramu. Budući da je svaki dio holograma beskrajno povezan sa svakim drugim dijelom, možda je to najveličanstveniji primjer uzajamno-korelativnog sustava u prirodi.

Skladištenje sjećanja nije jedina neurofiziološka nepoznanica koja postaje jednostavnija u svjetlu Pribramovog holografskog modela mozga. Druga nepoznanica je način na koji mozak može prevesti lavinu frekvencija koje prima putem osjetila (svjetlosne frekvencije, frekvencije zvuka i tako dalje) u konkretan svijet naših percepcija. Šifriranje i dešifriranje frekvencija je upravo ono što hologram radi najbolje. Kao što hologram funkcionira kao neka vrsta leće, uređaj za prevođenje koji može pretvoriti prividno besmislenu zamagljenost frekvencija u koherentnu sliku, Pribram vjeruje da mozak također predstavlja leću i koristi holografska načela kako bi matematički pretvorio frekvencije koje prima kroz osjetila u unutarnji svijet naših opažanja.

Impresivna količina dokaza ukazuje na to da mozak koristi holografska načela za obavljanje svojih operacija. Pribramova teorija, zapravo, stiče sve veću podršku među neurofiziolozima. Argentinsko-italijanski istraživač Hugo Zucarelli, je nedavno proširio holografski model na svijet zvučnih fenomena, zbunjen činjenicom da ljudi mogu pronaći izvor zvuka bez pomicanja glave, čak i ako imaju samo sluh u jednom uhu. Zucarelli je otkrio da holografska načela mogu objasniti tu sposobnost. Također je razvio tehnologiju holofonskog zvuka, tehniku snimanja koja može reproducirati akustične situacije s gotovo nedvojbenim realizmom.

No, najzanimljiviji aspekta Pribramovog holografskog modela mozga je pitanje šta se događa kada se model uporedi s Bohmovom teorijom. Jer ako je konkretnost svijeta samo sekundarna stvarnost i ono što je “tamo” zapravo je holografsko tumačenje međusobno zamagljenih frekvencija; i, ako je mozak također hologram i odabire samo neke od frekvencija iz pomenute “magle”, te ih matematički pretvara u osjetilne percepcije, šta je objektivna stvarnost? Jednostavno rečeno, ona prestaje postojati.
Kao što religije Istoka već dugo podržavaju, materijalni svijet je Maya, iluzija, pa iako mislimo da smo fizička bića koja se kreću kroz fizički svijet, to je također samo iluzija. Mi smo doista “prijemnici” koji plutaju kroz kaleidoskopsko more, a ono što izvučemo iz tog mora i preobrazimo u fizičku stvarnost, samo je jedan kanal od mnogih koji je “izvučen” iz superholograma.

Ova nevjerovatna slika stvarnosti, sinteza Bohmova i Pribramova gledišta, nazvana je holografskom paradigmom; i, iako su je mnogi znanstvenici pozdravili sa skepticizmom, zainteresirala je druge. Mala, ali rastuća skupina istraživača vjeruje da je to najcjelovitiji model znanosti o stvarnosti do sad. Više od toga, neki vjeruju da bi moglo riješiti neke tajne koje nikada prije nisu bile objašnjene od strane znanosti i čak uspostaviti paranormalno kao dio prirode. Brojni istraživači, uključujući Bohma i Pribrama, primijetili su da mnogi para-psihološki pojmovi postaju mnogo razumljiviji kada se nađu u okvirima holografske paradigme.

Holografska paradigma također ima implikacije na takozvane tvrde znanosti poput biologije. Keith Floyd, psiholog na Virginia Intermont College-u, naglasio je da, ako je konkretnost stvarnosti samo holografska iluzija, više neće biti istina da mozak stvara svijest. Umjesto toga, to je svijest koja stvara pojavnost mozga – kao i tijelo i sve drugo oko nas što mi tumačimo kao fizičko.
Takav okret u načinu na koji gledamo biološke strukture naveo je istraživače da ističu da bi medicina i naše razumijevanje procesa ozdravljenja također mogli biti transformirani holografskom paradigmom. Ako je prividna fizikalna struktura tijela samo holografska projekcija svijesti, postaje jasno da je svatko od nas puno više odgovoran za naše zdravlje nego što to priznaje današnja medicinska “mudrost”. Ono što sada vidimo kao čudesne remisije bolesti može doista biti posljedica promjena u svijesti koje zauzvrat utječu na promjene u hologramu tijela.
Slično tome, nove kontroverzne tehnike iscjeljivanja kao što je vizualizacija mogu funkcionirati tako učinkovito, jer su u holografskoj domeni misli-slike u konačnici stvarne kao i “stvarnost”.

Čak i vizije ili iskustva koja uključuju “neuobičajenu” stvarnost postaju objašnjena kroz holografsku paradigmu. U svojoj knjizi “Gifts of Unknown Things”, biolog Lyall Watson opisuje njegov susret s indonezijskom šamom koja je, izvodeći ritualni ples, uspjela učiniti da cijeli šumarak drveća naposto ispari u vazduh. Watson navodi kako su on i još jedan zapanjeni promatrač i dalje gledali ženu, dok je uspješno činila nekoliko puta uzastopno, da drveća nestaju, a zatim se ponovo pojavljuju.

Iako današnje znanstveno razumijevanje nije u stanju objasniti takve događaje, takva iskustva postaju uvjerljivija ako je “teška” stvarnost samo holografska projekcija.

Ako je to istina, to je najdublja implikacija holografske paradigme svega, jer to znači da iskustva kao što su Watsonovi nisu uobičajena samo zato što nismo programirali naše umove s vjerovanjima koja bi ih uobičajenima učinila. U holografskom svemiru nema ograničenja u mjeri u kojoj možemo promijeniti tkivo stvarnosti.
Ono što prepoznajemo kao stvarnost je tek platno koje čeka da na njemu ugledamo bilo koju sliku koju želimo. Sve je moguće.

Doista, čak i naša temeljna shvatanja o stvarnosti postaju poljuljana, jer u holografskom svemiru, kao što je Pribram istaknuo, čak i slučajni događaji morali bi se promatrati kao temeljeni na holografskim načelima i stoga određeni.

Sinkroniciteti ili značajne slučajnosti odjednom imaju smisla, a sve u stvarnosti moralo bi se promatrati kao metafora, jer čak i najnasumičniji događaji izražavaju neku temeljnu simetriju.
Hoće li holografska paradigma Bohma i Pribrama postati prihvaćena u znanosti ili isčeznuti ostaje da se vidi, ali sigurno je reći da je već utjecala na razmišljanje mnogih znanstvenika. ■

 

Čitaj dalje: Nauka dokazla da je realnost iluzija

 

 

Foto: google.com
Digiprove sealCopyright protected by Digiprove © 2018
Acknowledgements: Michael Talbot

One thought on “Univerzum je Hologram – Šta to znači za nas?

Comments are closed.